FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Broj: 43 0 P 185028 22 Rev
Sarajevo, 26.12.2022. godine
Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću sastavljenom od sudija Senada Mulabdića, kao predsjednika vijeća, Gorana Nezirovića i Jasne Mujanović, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. I.J. iz V., ulica ..., 2. A.R. iz V., ulica ..., 3. E.Č. iz V., ulica ..., 4. A.J. iz V., ulica ... i 5. E.Č. iz V., ulica ..., koje zastupa punomoćnik Nusmir Huskić, advokat iz Sarajeva, protiv tuženih: 1. Javna ustanova Centar za kulturu, sport i informisanje Visoko, ulica Alije Izetbegovića broj 27, koju zastupaju punomoćnici Nina Kisić i Goran Dragović, advokati iz Sarajeva, ulica Čobanija broj 17/III i 2. Javno preduzeće „Radio i televizija“ Visoko d.o.o. Visoko – u stečaju, ulica Hazima Dedića broj 33, koga zastupa stečajni upravitelj H.R., radi pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika, vrijednost spora 317.531,03 KM, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj: 43 0 P 185028 22 Gž od 17.05.2022. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 26.12.2022. godine donio je
Revizija se odbija.
Odbijaju se zahtjevi tužitelja i prvotužene za naknadu troškova nastalih u povodu revizije.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Općinskog suda u Zenici broj: 43 0 P 185028 20 P od 28.12.2021. godine odlučeno je kako slijedi:
„Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev koji glasi:
Utvrđuje se da su bez pravnog učinka pravne radnje tuženih, a kojima je izvršen prenos i sticanje Opće dozvole za radijsko emitovanje koje se vrši putem zemaljske radiodifuzije i Dozvole za televizijsko emitovanje koje se vrši putem zemaljske radiodifuzije sa drugotuženog – stečajnog dužnika na prvotuženog.
Utvrđuje se da su bez pravnog učinka pravne radnje iz ugovora o kupoprodaji zaključenog između tuženih, na osnovu kojeg je izvršena prodaja pokretne imovine drugotuženog – stečajnog dužnika prvotuženom, a koja imovina je specificirana u fakturama broj 62/2018 od 20.04.2018. godine, 63/2018 od 20.04.2018. godine, 64/2018 od 20.04.2018. godine i faktura broj 65/2018 od 20.04.2018. godine i na osnovu kojih je isporučena i plaćena pokretna imovina navedena u fakturama, a u iznosu od 16.381,48 KM.
Nalaže se tuženim da izvrše prenos Opće dozvole za radijsko emitovanje koje se vrši putem zemaljske radiodifuzije i Dozvole za televizijsko emitovanje koje se vrši putem zemaljske radiodifuzije na stečajnog dužnika i nadoknadi mu izgubljenu dobit u visini ostvarene imovinske koristi emitovanja koju je tuženi imao u periodu korištenja dozvola, tj. od 20. februara 2018. godine pa sve do ispunjenja ove obaveze ili isplati novčanu protuvrijednost za prenos prava korištenja predmetnih dozvola u vrijednosti od 317.531,03 KM. Ukoliko tuženi dobrovoljno ne ispune ovu obavezu prenosa Opće dozvole za radijsko emitovanje koje se vrši putem zemaljske radiodifuzije i Dozvole za televizijsko emitovanje, ova presuda predstavlja pravni osnov i nalog Regulatornoj agenciji za komunikacije BIH za prenos dozvola na stečajnog dužnika.
Nalaže se tuženom da vrati u stečajnu masu pokretnu imovinu iz tačke II ili isplati stvarnu novčanu protuvrijednost u visini potraživanja tužitelja, odnosno u iznosu od 317.531,03 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. aprila 2018. godine pa do ispunjenja obaveze.“
Odbija se, kao neosnovan, eventualni tužbeni zahtjev koji glasi:
Poništavaju se pravne radnje tuženih koje su bez pravnog učinka prema stečajnoj masi, a kojima je izvršen prenos i sticanje Opće dozvole za radijsko emitovanje koje se vrši putem zemaljske radiodifuzije i Dozvole za televizijsko emitovanje koje se vrši putem zemaljske radiodifuzije sa drugotuženog – stečajnog dužnika na prvotuženog.
Poništavaju se pravne radnje iz ugovora o kupoprodaji zaključenog između tuženih, na osnovu kojeg je izvršena prodaja pokretne imovine drugotuženog – stečajnog dužnika prvotuženom, a koja imovina je specificirana u fakturama broj 62/2018 od 20.04.2018. godine, 63/2018 od 20.04.2018. godine, 64/2018 od 20.04.2018. godine i faktura broj 65/2018 od 20.04.2018. godine i na osnovu kojih je isporučena i plaćena pokretna imovina navedena u fakturama, a u iznosu od 16.381,48 KM.
Nalaže se tuženom da izvrši prenos Opće dozvole za radijsko emitovanje koje se vrši putem zemaljske radiodifuzije i Dozvole za televizijsko emitovanje koje se vrši putem zemaljske radiodifuzije na stečajnog dužnika i nadoknadi mu izgubljenu dobit u visini ostvarene imovinske koristi emitovanja koju je tuženi imao u periodu korištenja dozvola, tj. od 20. februara 2018. godine pa sve do ispunjenja ove obaveze ili isplati novčanu protuvrijednost za prenos prava korištenja predmetnih dozvola u vrijednosti od 317.531,03 KM. ukoliko tuženi dobrovoljno ne ispune ovu obavezu prenosa Opće dozvole za radijsko emitovanje koje se vrši putem zemaljske radiodifuzije i Dozvole za televizijsko emitovanje, ova presuda predstavlja pravni osnov i nalog Regulatornoj agenciji za komunikacije BIH za prenos dozvola na stečajnog dužnika.
Nalaže se tuženom da vrati u stečajnu masu pokretnu imovinu iz tačke II ili isplati stvarnu novčanu protuvrijednost u visini potraživanja tužitelja, odnosno u iznosu od 317.531,03 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. aprila 2018. godine pa do ispunjenja obaveze.“
Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 12.571,44 KM, kao neosnovan.
Obavezuju se tužitelji da tuženom JU Centar za kulturu, sport i informisanje Visoko naknade troškove postupka u iznosu od 2.970,00 KM, u roku od 30 dana od dostavljanja presude.
Odbija se zahtjev tuženog JU Centar za kulturu, sport i informisanje Visoko da mu tužitelji naknade troškove postupka u iznosu od 14.646,00 KM, kao neosnovan.“
Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Zenici broj: 43 0 P 185028 22 Gž od 17.05.2022. godine žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom odbijen je zahtjev prvotužene za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.
Protiv drugostepene presude reviziju su blagovremeno izjavili tužitelji i to zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da se revizija usvoji i pobijana presuda preinači tako da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti, uz obavezivanje tuženih na naknadu troškova cjelokupnog postupka, ili pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
U podnesenom odgovoru na reviziju prvotužena je osporila osnovanost revizijskih prigovora i predložila da se revizija odbije kao neosnovana, uz obavezivanje tužitelja na naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.
Drugotuženi nije podnio odgovor na reviziju.
Ispitujući pobijanu presudu u granicama propisanim odredbom člana 241. stav 1. Zakona o parničnom postupku1 (u daljem tekstu ZPP), ovaj revizijski sud je odlučio:
Revizija nije osnovana.
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je, u bitnom, slijedeće činjenično stanje:
Rješenjem Općinskog suda u Zenici broj 43 0 St 157345 18 St od 22.06.2018. godine, koje je postalo pravomoćno dana 20.07.2018. godine, otvoren je stečajni postupak nad imovinom drugotuženog JP „Radio i televizija“ d.o.o. Visoko (u daljem tekstu: stečajni dužnik).
Prijedlog za pokretanje stečajnog postupka podnio je dana 08.03.2018. godine zakonski zastupnik stečajnog dužnika.
Tužitelji su bivši radnici stečajnog dužnika. Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Visokom broj 41 0 Rs 073834 19 Rs 2 od 15.07.2019. godine utvrđeno je postojanje potraživanja tužitelja prema stečajnom dužniku u ukupnom iznosu od 317.531,03 KM.
Tužitelji nisu namirili svoje potraživanje iz stečajne mase stečajnog dužnika.
Prije otvaranja stečajnog postupka došlo je do prijenosa Opće dozvole za Radio emitovanje i dozvole za TV emitovanje sa stečajnog dužnika na prvotuženu Javnu ustanovu „Centar za kulturu, sport i informisanje“ Visoko (u daljem tekstu: protivnik pobijanja) i to na osnovu rješenja Regulatorne agencije za komunikacije broj UPI 03-29-2-1006/17 od 20.02.2018. godine i uz saglasnost Općine Visoko od 19.12.2017. godine, kao osnivača oba tuženika.
Stečajni dužnik, kao prodavac, je dana 20.04.2018. godine sa protivnikom pobijanja, kao kupcem, zaključio ugovor o kupoprodaji pokretnih stvari za ukupan iznos od 16.381,48 KM.
Protivnik pobijanja nije stečajni povjerilac stečajnog dužnika.
U iznesenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji prvostepeni sud je odbio primarni i eventualni tužbeni zahtjev na osnovu slijedećih pravnih zaključaka:
-da postoji pasivna legitimacija tuženih u ovoj pravnoj stvari (član 85. stav 4. Zakona o stečajnom postupku2;
- da tužitelji tokom postupka nisu dokazali da su oštećeni pobijanim pravnim radnjama, odnosno da je na njihovu štetu ugroženo načelo ravnomjerne podjele stečajne mase;
- da prijenos dozvole za radio i tv emitovanje sa stečajnog dužnika na protivnika pobijanja ne predstavlja pobojnu radnju stečajnog dužnika, već pravnu radnju Regulatorne agencije za komunikacije BiH, koja je u skladu sa odredbom člana 11. Zakona o komunikacijama BiH3 jedino ovlašćena da odobrava izmjenu i prijenos Opće dozvole za Radio emitovanje i dozvole za tv emitovanje, što je i učinila svojim rješenjem od 20.02.2018. godine;
- da tužitelji u suštini svojim zahtjevima posredno traže poništenje navedenog rješenja Regulatorne agencije za komunikacije i vraćanje dozvole na stečajnog dužnika;
- da je parnični sud, u skladu sa odredbom člana 12. ZPP, vezan za rješenje organa uprave, budući da Regulatorna agencija za komunikacije predstavlja upravnu organizaciju u smislu člana 2. Zakona o upravi BiH4;
- da tužitelji nisu aktivno legitimisani za poništenje ugovora zaključenog između trećih lica, odnosno ugovora u kome oni nisu ugovorne strane, pa da je stoga neosnovan njihov eventualni tužbeni zahtjev.
Drugostepeni sud je prihvatio kao pravilne pravne zaključke prvostepenog suda, dodajući sa svoje strane slijedeće:
- da prijenos Opće dozvole za radijsko emitovanje i dozvole za televizijsko emitovanje nije izvršen u okviru bilo kakvog povjerilačkog odnosa između tuženih, pa da se stoga taj prijenos ne može ni pobijati kao radnja stečajnog dužnika;
- da su tužitelji, kao zainteresovana lica, mogli u upravnom postupku i upravnom sporu zaštititi svoja eventualna prava prilikom donošenja rješenja o prijenosu sporne dozvole (član 19.a u vezi sa članom 41. Zakona o upravnom postupku BiH);
- da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 83. Zakona o stečajnom postupku (namjerno oštećenje), jer tužitelj nije u postupku dokazao da su stečajni dužnik i protivnik pobijanja povezana lica u smislu odredbe člana 81. stav 4. u vezi sa članom 87. stav 2. Zakona o stečajnom postupku.
Neosnovano tužitelji u reviziji prigovaraju da je pobijana presuda zahvaćena povredama odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članovima 191. stav 4., 231. i 8. ZPP.
Suprotno prigovoru tužitelja, obrazloženje drugostepene presude nije nejasno i kontradiktorno, jer sadrži jasne razloge o postojanju kako aktivne tako i pasivne legitimacije stranaka u ovoj pravnoj stvari, kao i dovoljne razloge o postojanju odnosno nepostojanju općih i posebnih pretpostavki za pobijanje spornih pravnih radnji stečajnog dužnika.
Sudovi nižeg stepena nisu odbili tužbeni zahtjev zbog nedostatka aktivne ili pasivne legitimacije stranaka u ovoj pravnoj stvari, pa je suvišno polemisati sa revizijskim navodima koji se odnose na pitanje stvarne legitimacije stranaka u ovoj parnici.
Tužbeni zahtjev sudovi nižeg stepena nisu odbili ni na osnovu zaključka o nepostojanju stvarne nadležnosti parničnog suda za odlučivanje, pa je neosnovan prigovor tužitelja da su sudovi trebali primijeniti odredbu člana 67. stav 2. tačka 2. ZPP i da taj propust obrazloženje presuda čini kontradiktornim.
Bez obzira na izvjesnu nepotpunost u obrazloženju, odluka o zahtjevu za pobijanje kupoprodajnog ugovora je u dovoljnoj mjeri jasna i moguće ju je ispitati.
Kako je drugostepena presuda zasnovana na dokazima izvedenim u toku prvostepenog postupka i za njeno donošenje su izneseni razlozi koje je moguće ispitati, to obrazloženje drugostepene presude odgovara zahtjevu koji je u tom pogledu postavljen odredbom člana 191. stav 4. ZPP.
Pravilno je drugostepeni sud primijenio odredbu člana 231. ZPP jer je u obrazloženju svoje odluke ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja.
Suprotno prigovoru revidenta, pravilno je drugostepeni sud zaključio da je prvostepeni sud izveden dokaze cijenio u skladu sa odredbom člana 8. ZPP i na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza utvrdio pravno relevantne činjenice u ovoj pravnoj stvari.
Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelji su zasnovali na slijedećim prigovorima:
- da sudovi nižeg stepena nisu napravili razliku između pobijane pravne radnje i pravne činjenice, pogrešno zaključujući da prijenos spornih dozvola ne predstavlja pravnu radnju stečajnog dužnika već pravnu radnju Regulatorne agencije za komunikacije BiH, zanemarujući pri tome da ta odluka ne bi bila donesena bez pravne radnje stečajnog dužnika (podnošenje zahtjeva za prijenos) i pravne radnje protivnika pobijanja (pristanak na prijenos dozvole);
- da sudovi nižeg stepena nisu pravilno razmotrili pitanje namjernog oštećenja stečajnih povjerilaca kojeg ima u vidu odredba člana 83. Zakona o stečajnom postupku;
- da su sudovi nižeg stepena pogrešno primijenili odredbu člana 81. stav 4. u vezi sa članom 87. stav 2. Zakona o stečajnom postupku kada su zaključili da stečajni dužnik i stečajni povjerilac nisu povezana lica;
- da je pogrešan stav sudova nižeg stepena da su tužitelji rješenje Regulatorne agencije za komunikacije BiH mogli osporavati u upravnom postupku.
Primarnim tužbenim zahtjevom se, između ostalog, traži utvrđenje da je bez pravnog učinka prijenos predmetnih dozvola, kao i da protivnik pobijanja vrati sporne dozvole na stečajnog dužnika i nadoknadi mu izgubljenu dobit u visini ostvarene koristi emitovanja koje je imao u periodu korištenja dozvole (od 20.02.2018. godine do ispunjenja obaveze) ili isplatiti novčanu protuvrijednost za prijenos prava korištenja predmetnih dozvola u vrijednosti od 317.531,03 KM.
Pravilno su sudovi nižeg stepena zaključili da prijenos predmetnih dozvola sa stečajnog dužnika na protivnika pobijanja ne predstavlja pobojnu pravnu radnju stečajnog dužnika, već pravnu radnju Regulatorne agencije za komunikacije BiH, koja je u skladu sa odredbom člana 11. Zakona o komunikacijama BiH jedina ovlašćena da odobrava izmjenu i prijenos Opće dozvole za radio emitovanje i dozvole za tv emitovanje.
Ukoliko bi se i prihvatili revizijski prigovori tužitelja da sporni prijenos dozvola predstavlja pravnu radnju stečajnog dužnika, isti nisu od uticaja na zakonitost pobijane odluke iz slijedećih razloga:
Prema odredbi člana 80. stav 1. Zakona o stečajnom postupku pobijati se mogu pravne radnje preduzete prije otvaranja stečajnog postupka kojima se remeti ravnomjerno namirenje povjerilaca (oštećenje povjerilaca), odnosno kojima se pojedini povjerioci stavljaju u povoljniji položaj (pogodovanje povjerilaca).
Ako se zahtjev za pobijanje pravne radnje prihvati, pobijana pravna radnja je bez učinka prema stečajnoj masi i protivna je strana dužna vratiti u stečajnu masu sve imovinske koristi stečene na osnovu pobijane radnje (član 85. stav 5. Zakona o stečajnom postupku).
Dakle, iz navedenih zakonskih odredbi proizilazi da se svako pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika provodi s ciljem da se određena imovina vrati u stečajnu masu kako bi se što više mogli namiriti stečajni povjerioci. Pobijanom pravnom radnjom aktivna stečajna masa mora biti smanjena i na taj način smanjena ili otežana i mogućnost namirenja stečajnih povjerilaca.
Prema odredbi člana 10. stav 1. Zakona o komunikacijama BiH predmetnu dozvolu izdaje Regulatorna agencija za komunikacije BiH, koja, shodno odredbi člana 11. stav 1. istog zakona, daje saglasnost na prijenos dozvole i definiše uslove prijenosa dozvole.
Prema odredbi člana 22. stav 1. Pravila 77/2015 o pružanju audiovizuelnih medijskih usluga5, korisnik dozvole ne može djelimično ili u cjelini prenijeti dozvolu ili odrediti drugog korisnika iste prodajom ili posebnim ugovorom.
U slučaju da se nad korisnikom dozvole otvori stečajni postupak, isti je dužan o tome obavijestiti Regulatornu agenciju najkasnije 14 dana od dana donošenja rješenja o otvaranju stečajnog postupka. Stečajni postupak može rezultirati revizijom izdate dozvole ili dovesti do oduzimanja dozvole, ukoliko se utvrdi neispunjavanje kvalifikacijskih standarda na osnovu kojih je revizija izdata (član 22. stav 7. Pravila).
Tumačenjem sadržaja navedenih odredaba, po ocjeni ovog suda, proizilazi zaključak da se sporne dozvole, zbog svoje pravne prirode, ne mogu prodavati pa stoga ni unovčavati u stečajnom postupku, tako da pobijanom pravnom radnjom (prijenos dozvola) aktivna stečajna masa nije smanjena, pa dosljedno tome nije smanjena ili otežana ni mogućnost namirenja tužitelja, kao stečajnih povjerilaca, pa je već iz tog razloga neosnovan zahtjev za pobijanje prijenosa predmetnih dozvola i njihovo vraćanje u stečajnu masu.
Suprotno revizijskim navodima, tužitelji tokom postupka nisu dokazali ni visinu svog tužbenog zahtjeva (član 7. stav 1. u vezi sa članom 123. ZPP), odnosno nisu dokazali visinu imovinske koristi koju je ostvario protivnik pobijanja u periodu korišćenja predmetnih dozvola. Visinu novčane vrijednosti sporne dozvole tužitelji su označili na iznos od 317.531,03 KM, koliko iznosi njihovo potraživanje prema stečajnom dužniku po presudi Općinskog suda u Visokom broj 41 0 Rs 073834 19 Rs od 15.07.2019. godine, ali nisu dokazali da upravo taj iznos predstavlja novčanu protuvrijednost prijenosa prava korištenja spornih dozvola, odnosno imovinsku korist koju je ostvario protivnik pobijanja. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizilazi samo da nematerijalna vrijednost spornih dozvola iznosi 7.551,96 KM, odnosno da njihova tržišna vrijednost iznosi 10.207,74 KM.
Pravilno su sudovi nižeg stepena zaključili da nije osnovan ni zahtjev u dijelu kojim se traži utvrđenje da su bez pravnog učinka radnje iz ugovora o prodaji pokretne imovine stečajnog dužnika.
U slučaju namjernog oštećenja povjerilaca (član 83. Zakona o stečajnom postupku) tužitelji, između ostalog, moraju dokazati da je protivnik pobijanja radnjom stečajnom dužnika stekao određenu imovinsku korist, da je stečajni dužnik radnju preuzeo s namjerom oštećenja svojih povjerilaca i da je protivnik pobijanja u vrijeme preduzimanja radnje znao za tu namjeru stečajnog dužnika.
Iz sadržaja iskaza svjedokinje A.Š., bivšeg direktora stečajnog dužnika, kojeg je prvostepeni sud interpretirao i poklonio mu vjeru (kako je to navedeno na strani 9., pasus posljednji prvostepene presude) proizilazi da je predmet prodaje bila stara oprema, da je prije zaključenja ugovora formirana komisija za prodaju i da je angažovan sudski vještak da izvrši procjenu vrijednosti predmeta prodaje, te da je kupoprodajna cijena ugovorena u skladu sa nalazom vještaka. Iskaz navedene svjedokinje potkrijepljen je sadržajem procjene vrijednosti audio/video i informatičke opreme, izvršene od strane procjenitelja E.H. od 26.03.2018. godine, i procjene vrijednosti putničkog motornog vozila koja je izvršena od strane vještaka Mirzeta Hodžića u aprilu 2018. godine.
Stoga, u konkretnom slučaju nema direktnog oštećenja stečajnih povjerilaca naplatnim ugovorom jer su činidba i protivčinidba iz ugovora u trenutku ispunjenja bile jednake tržišne vrijednosti. Jednaka vrijednost pokretnih stvari i kupoprodajne cijene ukazuje da stečajni dužnik nije namjeravao oštetiti tužitelje kao stečajne povjerioce, jer iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je nastojao postići tržišnu cijenu prodatih pokretnih stvari.
Pravilno je drugostepeni sud zaključio da tužitelji tokom postupka nisu dokazali da su protivnik pobijanja i stečajni dužnik povezana lica u smislu člana 81. stav 4. u vezi sa članom 87. stav 2. Zakona o stečajnom postupku i da se stoga ima pretpostaviti da je protivnik pobijanja znao za nesposobnost za plaćanje ili prijedlog za otvaranje stečajnog postupka.
Za taj zaključak drugostepeni sud je u obrazloženju svoje odluke dao pravilne i potpune razloge koje prihvata i ovaj sud, bez potrebe za njihovim ponavljanjem (strana peta, pasus treći drugostepene odluke). Suprotno revizijskom prigovoru tužitelja, okolnost da je osnivač protivnika pobijanja istovremeno osnivač i stečajnog dužnika, sama po sebi, ne čini protivnika pobijanja povezanim licem stečajnog dužnika u smislu odredbi člana 81. stav 4. u vezi sa članom 87. stav 2. Zakona o stečajnom postupku.
Pravilno je primijenjeno materijalno pravo i u pogledu odbijanja eventualnog tužbenog zahtjeva.
Tužba za pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika sadrži dva zahtjeva i to prvi, da se utvrdi da određeni pravni posao odnosno radnja ne proizvodi pravno dejstvo prema stečajnoj masi, i drugi, za vraćanje u stečajnu masu imovinske koristi koja je stečena na osnovu pobijanog posla ili radnje (član 85. stav 5. Zakona o stečajnom postupku). Dakle, ne može se predmetnom tužbom tražiti poništenje pobijane pravne radnje, već samo utvrđenje da ona ne proizvodi pravno dejstvo prema stečajnoj masi.
Ostali revizijski prigovori nisu od odlučnog značenja sa aspekta predmeta spora (član 231. u vezi sa članom 253. ZPP).
Kako nisu ostvareni revizijski razlozi, kao ni razlog na koji ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu sa odredbom člana 241. stav 1. ZPP, to je primjenom odredbe člana 248. ZPP reviziju valjalo odbiti.
U skladu sa odredbom člana 397. stav 1. u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova na ime sastava revizije jer nisu postigli uspjeh u postupku, dok je primjenom odredbe člana 397. stav 1. u vezi sa članom 387. stav 1. ZPP odbijen zahtjev prvotužene za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju jer ti troškovi nisu bili potrebno radi vođenja parnice.
Predsjednik vijeća
Senad Mulabdić, s.r.
1 “Službene novine F BiH“ broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15
2 “Službene novine F BiH“ broj: 29/03, 32/04, 42/06 i 4/07
3 “Službeni glasnik BiH“ broj: 31/03, 75/06, 32/10 i 98/12
4 “Službeni glasnik BiH“ broj: 32/02, 02/09 i 72/17
5 „Službeni glasnik BiH“ broj: 3/2016 i 67/21