BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
TUZLANSKI KANTON
KANTONALNI SUD U TUZLI
Broj: 03 0 U 023554 23 U
Tuzla, 19.10.2023. godine
Kantonalni sud u Tuzli, prilikom nejavnog rješavanja po sudiji pojedincu Predragu Krsmanoviću, uz sudjelovanje zapisničara Nine Stjepanović, u upravnom sporu pokrenutom po tužbi tužioca Dž.M., iz T., ..., zastupanog po punomoćniku Gordanu Isabegoviću, advokatu iz Advokatske kancelarije "Muhić i dr.", d.o.o. za obavljanje advokatske djelatnosti, Tuzla, ulica Mehmedalije Maka Dizdara bb, protiv rješenja tuženog Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, broj FZ3/2/2-35-1-1137-8/19 MB/OB: ..., od 15.03.2023. godine, u upravnoj stvari ostvarivanja prava na starosnu penziju, dana 19.10.2023. godine donio je slijedeću:
I- Tužba SE UVAŽAVA, pa se osporeno rješenje bliže opisano u uvodu presude, kao i prvostepeno rješenje Kantonalne administrativne službe za Tuzlanski kanton - Tuzla, matični broj ..., broj predmeta 1810-5162/22-1, od 19.08.2022. godine, PONIŠTAVAJU i predmet vraća prvostepenom organu na ponovno rješavanje.
II- Tužena strana dužna je tužiocu na ime naknade troškova upravnog spora isplatiti iznos od 280,80 KM u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom izvršenja.
O b r a z l o ž e n j e
Protiv osporenog akta bliže opisanog u uvodu presude, kao konačnog u upravnom postupku, tužilac je, dana 26.04.2023. godine, putem naprijed navedenog punomoćnika, ovom sudu podnio dozvoljenu i blagovremenu tužbu za pokretanje upravnog spora.
Iz navoda tužbe slijedi da se osporeni akt pobija zbog nepravilne primjene materijalnog prava, i povrede tužiočevog prava na imovinu.
U tužbi se, između ostalog, posebno ističe da tužiocu pripada pravo na punu starosnu penziju, i da mu je to pravo osporenim i prvostepenim aktom povrijeđeno.
Tužbom se predlaže da sud presudom poništi osporeni akt i predmet vrati na ponovno rješavanje, a da se tuženi obaveže da tužiocu nadoknadi troškove spora u iznosu od 280,80 KM za sastav tužbe po punomoćniku.
Tuženi je u odgovoru na tužbu predložio da se tužba odbije kao neosnovana.
Tužba je osnovana.
Nakon što je razmotrio tužbu, odgovor na tužbu i sve upravne spise, sud je ispitao zakonitost osporenog rješenja, pa je, cijeneći zahtjev, navode i razloge istaknute u tužbi i odgovoru na tužbu, kao i sve odlučne činjenice, dokaze i podatke iz predmetnih upravnih spisa, odlučio kao u izreci presude iz slijedećih razloga:
Iz stanja u spisu slijedi da je osporenim aktom odbijena kao neosnovana žalba tužioca izjavljena protiv privremenog prvostepenog rješenja Kantonalne administrativne službe za Tuzlanski kanton - Tuzla, matični broj ..., broj predmeta 1810-5162/22-1, od 19.08.2022. godine, kojim je tužiocu, kao ratnom vojnom invalidu, priznato pravo na starosnu penziju u iznosu od 371,77 KM, počev od 14.06.2019. godine, s tim da taj iznos predstavlja akontaciju penzije i iznos najniže penzije, i da, usklađen na dan donošenja tog rješenja iznosi 424,43 KM, da isplata pripada počev od 14.06.2019. godine i da se ranije doneseno rješenje zamjenjuje tim rješenjem.
Iz činjenica predmeta slijedi: da je postupak za ostvarivanje prava na penziju pokrenut zahtjevom tužioca za ostvarivanje prava na starosnu penziju koji je podnesen dana 26.06.2019. godine; da je prvostepeni organ u postupku po tom zahtjevu, u ranijem postupku donio prvo privremeno rješenje od 12.07.2019. godine, kojim je tužiocu priznato pravo na starosnu penziju u iznosu od 371,77 KM, počev od 14.06.2019. godine, s tim da taj iznos predstavlja akontaciju penzije, i da se to rješenje donosi kao privremeno do "razrješenja spornih pitanja" vezanih za primjenu Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica („Službene novine Federacije BiH“ broj 33/04, 56/05, 70/07, 9/10, 95/13 - Ustavni sud Federacije BiH, 90/17 i 29/22); da je pri donošenju tog prvog privremenog rješenja utvrđeno: da je tužilac rođen dana 28.07.1963. godine i da je na dan prestanka osiguranja, tj. na dan 14.06.2019. godine, imao 55 godina, 10 mjeseci i 16 dana života, i 36 godina, 11 mjeseci i 21 dan ukupnog penzijskog staža, u koji mu je, kao poseban staž u dvostrukom trajanju, priznato i vrijeme provedeno u Oružanim snagama RBiH, da tužilac za sticanje prava na starosnu penziju ispunjava uslove iz člana 31.b Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica, da nisu uplaćeni doprinosi za 2008. godinu, te da nisu "ažurirani" podaci o plati za period osiguranja od 01.01.2011. do 31.12.2015. godine, zbog čega se to rješenje donosi kao privremeno; da je to prvo prvostepeno rješenje sadržavalo i četiri priloga (Prilog broj 1. "Utvrđeni penzijski staž", Prilog broj 2. "Utvrđeni lični koeficijenti", Prilog broj 3. "Utvrđeni lični bodovi", Prilog broj 4. "Utvrđena visina penzije"), da je u pomenutom Prilogu broj 4. "Utvrđena visina penzije", navedeno da lični bodovi tužioca iznose 28,657617, da vrijednost opšteg boda za godinu ostvarivanja prava iznosi 14,50 i da visina penzije iznosi 371,77 KM, koji iznos se dobije množenjem ličnih bodova tužioca (28,657617), sa vrijednošću opšteg boda za godinu ostvarivanja prava (14,50); da je tužilac protiv tog prvog privremenog rješenja izjavio žalbu tuženom, koji je u ranijem postupku donio konačno rješenje od 07.10.2020. godine, kojim je žalbu djelimično uvažio, te prvostepeno rješenje poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak, jer je, uvidom u podatke u bazi Matične evidencije koja se vodi kod tuženog, utvrdio da su za 2008. godinu evidentirani podaci o platama i doprinosima; da je nakon toga prvostepeni organ donio drugo privremeno rješenje od 28.10.2020. godine, kojim je tužiocu ponovo priznato pravo na starosnu penziju u iznosu od 371,77 KM, počev od 14.06.2019. godine, s tim da taj iznos predstavlja akontaciju penzije, i da, usklađen na dan donošenja tog rješenja iznosi 382,18 KM, te da se i to rješenje donosi kao privremeno do "razrješenja spornih pitanja" vezanih za primjenu Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica; da je i to drugo prvostepeno rješenje sadržavalo četiri naprijed pomenuta priloga i da je u Prilogu broj 4. "Utvrđena visina penzije", navedeno da lični bodovi tužioca iznose 29,542509, da vrijednost opšteg boda za godinu ostvarivanja prava iznosi 14,50 i da visina penzije iznosi 371,77 KM, koji iznos se dobije množenjem ličnih bodova tužioca (29,542509), sa vrijednošću opšteg boda za godinu ostvarivanja prava (14,50); da je pri donošenju tog drugog privremenog rješenja utvrđeno slično činjenično stanje, osim u pogledu ukupnog penzijskog staža, jer je ovaj put utvrđeno da je tužilac na dan prestanka osiguranja 37 godina, 11 mjeseci i 21 dan ukupnog penzijskog staža; da je tužilac nakon donošenja tog rješenja, prvostepenom organu podnio podnesak naslovljen kao "Zahtjev za obnovu postupka Veza: privremeno rješenje broj 1810-1626/19-2, od 28.10.2020. godine", koji podnesak je kod prvostepenog organa zaprimljen dana 06.01.2022. godine; da je u postupku po tom zahtjevu doneseno predmetno prvostepeno rješenje, kojim je tužiocu ponovo priznato pravo na starosnu penziju u iznosu od 371,77 KM, počev od 14.06.2019. godine, s tim da taj iznos predstavlja akontaciju penzije, i da predstavlja iznos najniže penzije, te da, usklađen na dan donošenja tog rješenja iznosi 424,43 KM, i da se to rješenje donosi kao privremeno do "razrješenja spornih pitanja" vezanih za primjenu Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica; da i predmetno prvostepeno rješenje sadrži četiri naprijed pomenuta priloga, i da je u Prilogu broj 4. "Utvrđena visina penzije", navedeno da lični bodovi tužioca iznose 32,235778, da vrijednost opšteg boda za godinu ostvarivanja prava iznosi 14,50 i da visina penzije iznosi 371,77 KM, koji iznos se dobije množenjem ličnih bodova tužioca (32,235778), sa vrijednošću opšteg boda za godinu ostvarivanja prava (14,50).
Protiv predmetnog prvostepenog rješenja tužilac je izjavio žalbu tuženom, koji je osporenim aktom istu odbio kao neosnovanu, nalazeći da je prvostepeno rješenje u svemu pravilno i zakonito.
Vezano za potrebu donošenja prvostepenog rješenja kao privremenog, tuženi je posebno istakao da je odredbom člana 54. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica propisano da Federalno ministarstvo "vrši nadzor nad provođenjem ovog Zakona i propisa donesenih na osnovu ovog Zakona, izdaje obavezne instrukcije i vrši neposredan upravni nadzor i kontrolu namjenskog trošenja sredstava namjenjenih za ostvarivanje prava prema ovom Zakonu, a koja se osiguravaju u Federalnom budžetu" i da je odredbom člana 55. istog Zakona, između ostalog, propisano da će Federalni ministar u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona "donijeti bliže propise u vezi primjene navedenog Zakona", ali ove zakonske odredbe tuženi nije doveo u bilo kakvu vezu sa konkretnim činjenicama, te razlozima i potrebom da se u predmetnoj upravnoj donese privremeno rješenje.
Imajući u vidu izloženo, sud je ocijenio da je procesno i materijalno pravo u ovoj upravnoj stvari nepravilno primjenjeno, te da je, s tim u vezi, i činjenično stanje u prvostepenom postupku nepotpuno i nepravilno utvrđeno u pogledu činjenica odlučnih za zakonito i pravilno rješavanje ove upravne stvari.
Naime, odredbama člana 215. Zakona o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj 2/98 i 48/99), propisano je:
Član 215.
(1) Ako je prema okolnostima slučaja neophodno prije okončanja postupka donijeti rješenje kojim se privremeno uređuju sporna pitanja ili odnosi, takvo se rješenje donosi na podlozi podataka koji postoje u času njegovog donošenja. U takvom rješenju mora biti izrično naznačeno da je privremeno.
(2) Donošenje privremenog rješenja po prijedlogu stranke nadležni organ može usloviti davanjem osiguranja za štetu koja bi mogla usljed izvršenja tog rješenja nastati za protivnu stranku u slučaju da osnovni zahtjev predlagača ne bude uvažen.
(3) Rješenjem o glavnoj stvari koje se donosi nakon okončanja postupka, ukida se privremeno rješenje donijeto u toku postupka.
(4) Privremeno rješenje smatra se u pogledu pravnih lijekova i izvršenja, kao samostalno rješenje.
Iz citiranih odredaba člana 215. stav 1. Zakona o upravnom postupku vidljivo je da se privremeno rješenje donosi u slučaju kada je neophodno, prije okončanja postupka, donijeti rješenje kojim se privremeno uređuju sporna pitanja ili odnosi, u kom slučaju se takvo rješenje donosi na podlozi podataka koji postoje u času njegovog donošenja.
Neophodnost donošenja upravnog rješenja kao privremenog, po shvatanju suda prvenstveno treba da proizilazi iz konkretnih odredaba materijalnih zakona kojima se izričito ili prećutno propisuje mogućnost ili obaveza donošenje takvih rješenja, u konkretno određenim situacijama, a ukoliko materijalni zakoni ne sadrža takve odredbe, onda samo u izuzetnim situacijama u kojima postoje naročiti opravdani razlozi i potreba za donošenje privremenog rješenja (kako bi se spriječile ili onemogućile štetne posljedice za neku od stranaka, ili kada je to u javnom interesu).
U konkretnom slučaju ni u Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", br. 13/18 i 93/19 - Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, 90/21 i 19/22), ni u Zakonu o pravima boraca i članova njihovih porodica („Službene novine Federacije BiH“ broj 33/04, 56/05, 70/07, 9/10, 95/13 - Ustavni sud Federacije BiH, 90/17 i 29/22), kao materijalnim zakonima kojima je regulisana ova materija, nije propisan mogućnost ili obaveza donošenje privremenih rješenja u ovakvim situacijama.
Pored toga, sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoje ni opravdani razlozi i potreba za donošenje privremenog rješenja.
S tim u vezi, tuženi se u obrazloženju konačnog akta pozvao na odredbe člana 54. i 55. Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica, ali te zakonske odredbe nije doveo u bilo kakvu vezu sa konkretnim činjenicama, te razlozima i potrebom da se u predmetnoj upravnoj donese privremeno rješenje.
Iz tog razloga sud smatra osnovanim navode tužbe kojima se poriče potreba donošenja prvostepenog rješenja kao privremenog.
Pored toga, sud smatra osnovanim i navode tužbe o mogućoj povredi prava tužioca na imovinu.
Ovo stoga što iz sadržaja predmetnog, kao ni iz sadržaja ranija dva prvostepena rješenja, nije ni jasno ni vidljivo da li se starosna penzija tužiocu određuje kao najniža (umjesto njegove penzije, ukoliko je njegova lična penzija manja od najniže), ili kao lična penzija, što po shvatanju suda predstavlja nedostatak koji sprečava ocjenu zakonitosti osporenog i prvostepenog akta, zbog kojeg se oba akta moraju poništiti, kako bi se u ponovnom postupku utvrdile činjenice iz koje se tiču tog nedostatka.
Dalje, iz sadržaja obrazaca Prilog broj 4. "Utvrđena visina penzije", koji su priloženi uz sva tri naprijed navedena prvostepena rješenja proizilazi mogućnost da je utvrđena visina tužiočeve lične penzije na osnovu njegovih ličnih bodova pogrešno izračunata.
U prvom od tih rješenja utvrđeno je da lični bodovi tužioca iznose 28,657617, da vrijednost opšteg boda za godinu ostvarivanja prava iznosi 14,50 i da visina penzije iznosi 371,77 KM koji iznos bi trebao da se dobije množenjem ličnih bodova tužioca (28,657617), sa vrijednošću opšteg boda za godinu ostvarivanja prava (14,50).
Međutim, množenjem ličnih bodova tužioca (28,657617), sa vrijednošću opšteg boda za godinu ostvarivanja prava (14,50) dobije se iznos od 415,535546 KM, a ne iznos od 371,77 KM, koliko je navedeno u prvom privremenom rješenju.
U drugom od tih rješenja utvrđeno je da lični bodovi tužioca iznose 29,542509, da vrijednost opšteg boda za godinu ostvarivanja prava iznosi 14,50 i da visina penzije iznosi 371,77 KM, koji iznos bi trebao da se dobije množenjem ličnih bodova tužioca (29,542509), sa vrijednošću opšteg boda za godinu ostvarivanja prava (14,50).
Međutim, množenjem ličnih bodova tužioca (29,542509), sa vrijednošću opšteg boda za godinu ostvarivanja prava (14,50) dobije se iznos od 428,366380 KM, a ne iznos od 371,77 KM, koliko je navedeno u drugom privremenom rješenju.
U predmetnom prvostepenom rješenju utvrđeno je da lični bodovi tužioca iznose 32,235778, da vrijednost opšteg boda za godinu ostvarivanja prava iznosi 14,50 i da visina penzije iznosi 371,77 KM, koji iznos bi trebao da se dobije množenjem ličnih bodova tužioca (32,235778), sa vrijednošću opšteg boda za godinu ostvarivanja prava (14,50).
Međutim, množenjem ličnih bodova tužioca (32,235778), sa vrijednošću opšteg boda za godinu ostvarivanja prava (14,50) dobije se iznos od 467,418781 KM, a ne iznos od 371,77 KM, koliko je navedeno u predmetnom prvostepenom rješenju.
Iz sadržaja obrazloženja pomenutih prvostepenih rješenja nije jasno iz kojih razloga je prvostepeni organ tužiocu, u svim tim rješenjima, na osnovu različitih parametara, starosnu penziju svaki put utvrđivao u istom iznosu (371,77 KM), i zbog čega na osnovu parametara sadržanih u Prilozima broj 4., koji su priloženi uz svako od tih rješenja, tužiocu nije priznato pravo na starosnu penziju u iznosu koji proizilazi iz tih parametara.
Po shvatanju suda i ova nejasnoća predstavlja nedostatak koji sprečava ocjenu zakonitosti osporenog i prvostepenog akta, zbog kojeg se oba akta moraju poništiti, kako bi se u ponovnom postupku utvrdile činjenice iz koje se tiču tog nedostatka, odnosno kako bi se potpuno i pravilno utvrdile sve odlučne činjenice koje se tiču visine tužiočeve penzije, koja mu pripada na osnovu odredaba člana 31.b Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica („Službene novine Federacije BiH“ broj 33/04, 56/05, 70/07, 9/10, 95/13 - Ustavni sud Federacije BiH, 90/17 i 29/22).
Sud je tužbu ocijenio neosnovanom u dijelu u kome se tvrdi da je tužiocu povrijeđeno
pravo na zajamčeni iznos pune starosne penziju.
Ovo stoga što je predmetnim prvostepenim rješenjem (kao i ranije donesenim rješenjima) tužiocu priznato pravo na punu starosnu penziju, i to bez obzira na to da li mu se penzija priznaje u visini najniže penzije (kako je navedeno u predmetnom prvostepenom rješenju), koja tužiocu pripada u slučaju da je njegova lična penzija manja od najniže, ili u visini njegove lične penzije, s tim što tužiocu u konkretnom slučaju ne pripada pravo zajamčeni iznos pune starosne penziju.
Odredbama člana 81. stav 4. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", br. 13/18 i 93/19 - Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, 90/21 i 19/22), propisano je da zajamčeni iznos penzije pripada osiguraniku koji je ostvario pravo na penziju sa 40 godina staža osiguranja, koji uslov tužilac ne ispunjava, dok to pravo nije uopšte predviđeno odredbama člana 31.b Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica („Službene novine Federacije BiH“ broj 33/04, 56/05, 70/07, 9/10, 95/13 - Ustavni sud Federacije BiH, 90/17 i 29/22), po kojim odredbama je tužiocu priznato pravo na punu starosnu penziju.
S obzirom da ni tužena strana prilikom odlučivanja o žalbi nije uočila i otklonila naprijed navedene nedostatke, na osnovu odredaba člana 12. tačka 2. i 4., člana 28. stav 4. i člana 36 stav 1. i 2. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05), valjalo je odlučiti kao u izreci.
U ponovnom postupku prvostepeni organ dužan je otkloniti nedostatke na koje se ukazuje ovom presudom, nakon čega će donijeti novo rješenje, vodeći računa o pravnim shvatanjima i primjedbama suda u pogledu postupka sadržanim u presudi.
Odluka o troškovima zasnovana je na odredbama člana 55. Zakona o upravnim sporovima, u vezi sa članom 386. st. 1. i 387. Zakona o parničnom postupku (“Službene novine Federacije BiH” broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), a odnosi se na troškove sastava tužbe, što po članu 19. stav 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine Federacije BiH“ broj 22/04), sa PDV-om iznosi 280,80 KM.
Z a p i s n i č a r: S u d i j a:
Nina Stjepanović, s.r. Predrag Krsmanović, s.r.
POUKA: Protiv ove presude nije dozvoljena žalba.