BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
VRHOVNI SUD
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Sarajevo, 21.12.2023. godine
Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću za upravne sporove sastavljenom od sudija Bajrović Aida, kao predsjednika vijeća, Babić Stanković Aleksandre i Vuković Josipa, kao članova vijeća, te Hodžić Merhunise kao zapisničara, u upravnom sporu tužitelja DŽ.M. iz T., ulica ..., zastupanog po punomoćniku Isabegović Gordanu, advokatu iz Advokatske kancelarije "Muhić i dr." d.o.o. za obavljanje advokatske djelatnosti, Tuzla, protiv akta broj: FZ3/2/2-35-1-1137-8/19 MB/OB:...od 15.03.2023. godine, tuženog Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, u upravnoj stvari ostvarivanja prava na starosnu penziju, odlučujući o zahtjevu tuženog za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesenom protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj: 03 0 U 023554 23 U od 19.10.2023. godine, na nejavnoj sjednici održanoj dana 21.12.2023. godine, donio je
P R E S U D U
Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke u odnosu na stav I izreke presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj: 03 0 U 023554 23 U od 19.10.2023. godine se odbacuje.
Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke u odnosu na stav II izreke presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj: 03 0 U 023554 23 U od 19.10.2023. godine se uvažava, pa se presuda Kantonalnog suda u Tuzli, broj: 03 0 U 023554 23 U od 19.10.2023. godine ukida u stavu II izreke kojim je obavezan tuženi da tužitelju na ime naknade troškova upravnog spora isplati iznos od =280,80 KM u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom izvršenja.
U preostalom dijelu (stav I izreke) presuda ostaje neizmijenjena.
O b r a z l o ž e n j e
Presudom Kantonalnog suda u Tuzli, broj: 03 0 U 023554 23 U od 19.10.2023. godine u stavu I izreke uvažena je tužiteljeva tužba, poništeno osporeno rješenje tuženog Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, broj: FZ3/2/2-35-1-1137-8/19 MB/OB: ... od 15.03.2023. godine i prvostepeno rješenje direktora Kantonalne administrativne službe tuženog za Tuzlanski kanton Tuzla, matični broj: ..., broj predmeta: 1810-5162/22-1 od 19.08.2022. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje, dok je u stavu II izreke pobijane presude obavezan tuženi da tužitelju na ime naknade troškova upravnog spora isplati iznos od =280,80 KM u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti ove presude pod prijetnjom izvršenja.
Protiv navedene presude prvostepenog suda tuženi je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke zbog povrede federalnog zakona i povrede pravila federalnog zakona o postupku, a iz razloga detaljno navedenih u zahtjevu, sa prijedlogom da se zahtjev uvaži, pobijana presuda ukine preinači i tužiteljeva tužba odbije.
U odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke tužitelj je, po punomoćniku, predložio da se isti odbije.
Ovaj Sud je prethodno ispitao da li postoje procesno-pravne pretpostavke za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje i njegovo meritorno rješavanje, pa je cijenio da iste ne postoje u odnosu na stav I izreke pobijane presude iz slijedećih razloga:
Odredbama člana 41. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj: 9/05) propisano je da protiv pravosnažne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine zbog povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari putem kantonalnog suda, dok je odredbom člana 44. stav 1. istog Zakona propisano da će nedozvoljen ili neblagovremen zahtjev iz člana 41. ovog Zakona ili zahtjev koji je podnijelo neovlašteno lice, nadležni sud rješenjem odbaciti.
Prema citiranoj odredbi člana 41. stav 1. Zakona o upravnim sporovima proizilazi da se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke može podnijeti samo protiv pravosnažne odluke kantonalnog suda. Zakonom o upravnim sporovima nije određeno kada sudska odluka postaje pravosnažna, ali je odredbama člana 196. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj: 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), koji se shodno primjenjuje na osnovu člana 55. Zakona o upravnim sporovima, propisano da presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravosnažna (odlučeno o zahtjevu tužbe ili protivtužbe ili o potraživanju koje je tuženi istakao prigovorom o prebijanju). Primijenjeno shodno na odluku suda donesenu u upravnom sporu to znači da presuda u upravnom sporu koja se ne može pobijati žalbom postaje pravosnažna ako je njome riješena upravna stvar, dakle, pravosnažno odlučeno o zahtjevu ili obavezi stranke, odnosno odlučeno o predmetu upravnog postupka i upravnog spora.
Iz ovoga proizilazi da je odluka suda u upravnom sporu pravosnažna i da se protiv nje s procesnog aspekta može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje onda kada nema mjesta žalbi, a prema odredbi člana 40. Zakona o upravnim sporovima, protiv odluke donesene u upravnom sporu žalba se ne može izjaviti. Dakle, svaka odluka suda donesena u upravnom sporu je postala formalno pravosnažna u momentu donošenja, a ukoliko je takvom odlukom meritorno riješena upravna stvar, tada je nastupila i materijalna pravosnažnost sudske odluke. Prema tome, samo je ona sudska odluka postala pravosnažna ako je njena pravosnažnost nastupila i u formalnom i u materijalno pravnom smislu, pa se samo protiv takve sudske odluke može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje pod uslovom da za to postoje zakonom propisani razlozi pobijanja.
U konkretnom slučaju presuda, čije se vanredno preispitivanje, postala je pravosnažna u formalno-pravnom smislu, obzirom da se prema odredbi člana 40. Zakona o upravnim sporovima protiv odluke donesene u upravnom sporu žalba ne može izjaviti. Međutim, tim stavom presude nije meritorno riješena upravna stvar nego je, uvažavanjem tužbe, poništeno osporeno rješenje tuženog i akt prvostepenog organa i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje, tako da nije nastupila i materijalna pravosnažnost tog stava izreke presude. Uslijed toga se nisu stekli uslovi za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke propisani u članu 41. Zakona o upravnim sporovima zbog čega je u dijelu stava I izreke presude zahtjev za vanredno preispitivanje nedozvoljen, a iz istih razloga je zahtjev za vanredno prespitivanje sudske odluke tuženog, podnesen protiv presude prvostepenog suda u pogledu odluke o troškovima postupka (stav II izreke presude) osnovan.
Naime, pobijana presuda prvostepenog suda čije se vanredno preispitivanje traži u pogledu odluke o troškovima postupka, kako je već naprijed navedeno, postala je pravosnažna samo u formalno pravnom smislu (momentom donošenja, jer je pravo na žalbu isključeno), dok tom presudom nije riješena upravna stvar (nije odlučeno o pravu tužitelja na starosnu penziju), nego je uvažavanjem njegove tužbe, poništeno osporeno rješenje tuženog organa i rješenje prvostepenog organa i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje, tako da nije nastupila i materijalna pravosnažnost pobijane presude.
Budući da Zakon o upravnim sporovima ne sadrži odredbe kojima se propisuje naknada troškova upravnog spora, to se u ovoj stvari, u smislu člana 55. istog Zakona, shodno primjenjuju odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak. Odredbom člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj: 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) propisano je da je stranka koja u cjelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove, dok je odredbom člana 397. stav 3. tog Zakona propisano da kada se ukine odluka protiv koje je podnesen pravni lijek i predmet vrati na ponovno suđenje, ostavit će se da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.
Obzirom da je u konkretnom slučaju pobijanom presudom uvažena tužba, poništeno osporeno rješenje tuženog organa i rješenje prvostepenog organa i predmet vraćen tom organu na ponovno rješavanje, to se u konkretnom slučaju nisu ni stekli uslovi za rješavanje o naknadi troškova upravnog spora, pa je odluka prvostepenog suda o osnovanosti tužiteljevog zahtjeva za naknadu tih troškova i to uspjehom u samo jednoj fazi postupka tj. u postupku po tužbi, nepravilna.
Naime, odredba člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku jasno reguliše da se troškovi dosuđuju prema načelu uspjeha u parnici, odnosno da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i naknaditi troškove. Međutim, kako su upravni postupak, a i upravni spor, specifični u odnosu na parnični postupak, to je zakonodavac u članu 55. Zakona o upravnim sporovima i propisao shodnu, a nikako direktnu primjenu odredbi Zakona o parničnom postupku na slučajeve koji tim zakonom nisu regulisani, pa tako i na naknadu troškova postupka. Budući je odlučivanje u upravnom sporu, na određeni način, nastavak upravnog postupka i kako se u istom ispituje zakonitost upravnog akta donesenog u upravnom postupku, to se u slučaju kada se u upravnom sporu udovoljava tužbi i poništava rješenje tuženog i nadležnog prvostepenog organa i predmet vraća prvostepenom organu na ponovni upravni postupak, radi o slučaju koji je adekvatniji onom propisanom članom 397. stav 3, nego onom predviđenom odredbom člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Ovo iz razloga što će u situaciji kada se u parničnom postupku udovoljava tužbi ili se ista u cjelosti odbija, doći do primjene odredbe člana 386. stav 1. citiranog Zakona, jer je u tom slučaju parnični postupak okončan, istina nepravomoćno i ako na istu odluku ne bude izjavljena žalba, tada ta odluka postaje pravomoćna i izvršna. Međutim, u upravnom sporu je situacija drugačija, jer nadležni organi (nakon uvažavanja tužbe i poništavanja upravnog akta) moraju postupiti po odluci suda (obaveznost presude - članovi 57, 58. i 59. Zakona o upravnim sporovima), pa je u konkretnoj stvari upravo shodna primjena člana 397. stav 3. Zakona o parničnom postupku i adekvatnija za primjenu u pogledu odluke o troškovima postupka.
Nadalje, naknada troškova spora i prema opštim načelima Zakona o parničnom postupku podrazumijeva da se konačnom odlukom regulišu svi troškovi spora obzirom na uspjeh u cjelokupnom sporu, a nikako prema uspjehu u samo nekoj od faza u postupku, sa jedne strane, a sa druge strane bilo bi i protivno zakonu presuđivati troškove spora po pojedinim fazama postupka. Kako se u upravnom postupku, a i u upravnom sporu, odlučuje o jednoj istoj upravnoj stvari, to se i o troškovima sudskog postupka može odlučivati samo nakon rješavanja te upravne stvari, a ne po pojedinima fazama u postupku odlučivanja. Ovdje posebno treba naglasiti da u slučaju udovoljavanja zahtjevu stranke u upravnom postupku, nadležni organi moraju odlučiti o troškovima upravnog postupka i to prema odredbama Zakona o upravnom postupku, dok u slučaju da su postojali i (kako prethodni tako i naknadni) sudski troškovi, tada stranka ima mogućnost da se obrati sudu sa zahtjevom za donošenje dopunskog rješenja, jer je upravna stvar u cjelosti okončana i u formalnom, a i u materijalno- pravnom smislu, dok o troškovima sudskog postupka nije donesena konačna odluka. Takav zahtjev se, u slučaju kada je stranka uspjela u upravnom postupku, može postaviti onom sudu koji je rješavao u nekoj od faza sudskoga postupka.
Kako je prvostepeni sud, donošenjem pobijane presude u dijelu kojim je odlučeno o troškovima upravnog spora, povrijedio pravila federalnog zakona o postupku koja su bila od uticaja na rješenje stvari, to je ovaj Sud, primjenom člana 46. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio i pobijanu presudu u dijelu kojim je tuženi dužan tužitelju naknaditi troškove spora (stav II izreke) ukinuo.
Imajući u vidu naprijed navedeno ovaj Sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja primjenom člana 44. stav 1. Zakona o upravnim sporovima.
Zapisničar Predsjednik vijeća
Hodžić Merhunisa, s.r. Bajrović Aida, s.r.