BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
VRHOVNI SUD
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Broj: 43 0 P 182709 23 Rev
Sarajevo, 12.03.2024. godine
Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Amire Sadović, kao predsjednice vijeća, Silvane Brković-Mujagić i Enise Bilajac, kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N.H. iz Z., Ul. ..., kojeg zastupa Saša Mehić, odvjetnik iz Maglaja, protiv tuženog Adriatic osiguranje dd, Sarajevo, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Milas, Martinović & partneri doo, Ljubuški, radi isplate, vrijednost predmeta spora 107.548,74 KM, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 43 0 P 182709 23 Gž 2 od 01.08.2023. godine, u sjednici vijeća održanoj 12.03.2024. godine, donio je sljedeće
Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova revizionog postupka.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Zenici, broj: 43 0 P 182709 21 P 2 od 10.03.2023. godine, obvezan je tuženi isplatiti tužitelju na ime tuđe njege i pomoći za razdoblje od 01.12.2014. do 31.03.2021. godine 5.943,10 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 12.03.2020. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate, kao i da mu od 01.04.2021. godine pa ubuduće, dok za to postoje zakonski uvjeti, po istom osnovu mjesečno plaća 78,00 KM, najkasnije do petog u mjesecu za protekli mjesec. Tuženi je obvezan tužitelju na ime troškova postupka platiti 589,29 KM. Tužbeni zahtjev za isplatu izgubljene zarade-rente, za razdoblje od 02.09.2013. do 31.03.2021. godine, u iznosu od 21.028,36 KM, sa zakonskim zateznim kamatama kako je navedeno u izreci presude, tužbeni zahtjev za isplatu na ime izgubljene zarade-rente, počev od 01.04.2021. godine pa ubuduće mjesečno po 229,61 KM, te tužbeni zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 5.943,10 KM na mjesečne iznose kako je navedeno u izreci presude, odbijeni su. Zahtjev tužitelja za isplatu na ime naknade troškova postupka iznosa od 6.914,87 KM i zahtjev tuženog za isplatu na ime naknade troškova postupka iznosa od 7.860,40 KM odbijeni su.
Drugostupanjskom presudom Kantonalnog suda u Zenici, broj: 43 0 P 182709 23 Gž 2 od 01.08.2023. godine, odbijene su žalbe tužitelja i tuženog, a prvostupanjska presuda je potvrđena.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je na temelju članka 240 Zakona o parničnom postupku blagovremeno izjavio tužitelj, zbog povrede odredaba parničnog postupka iz članka 209 Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud usvoji reviziju i preinači drugostupanjsku presudu usvajanjem žalbe i usvajanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, odnosno donošenjem rješenja o ukidanju drugostupanjske presude i vraćanjem predmeta tom sudu na ponovno postupanje. Posebno osporava odluku o troškovima postupka, te traži naknadu troškova revizionog postupka u iznosu od 1.470,69 KM.
Odgovorom na reviziju tuženi osporava i dopuštenost i osnovanost podnesene revizije.
Ispitujući pobijanu presudu u granicama propisanim odredbom članka 241 stavak 1 Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), ovaj revizijski sud je donio odluku kao u izreci s razloga:
Revizija nije osnovana.
Prije svega, ovaj sud je utvrdio da je neosnovan prigovor tuženog iz odgovora na reviziju o nedopuštenosti revizije zbog nezadovoljavanja imovinskog kriterija u pobijajućem dijelu presude. Pobijanim dijelom presude odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu na ime izgubljene zarade za razdoblje od 02.09.2013. do 31.03.2021. godine iznosa od 21.028,36 KM i zahtjev za isplatu buduće izgubljene zarade/rente u iznosu od 229,61 KM mjesečno. Zahtjev za isplatu dospjele i buduće izgubljene zarade/rente temelji se na istom osnovu, zbog čega se ta dva zahtjeva promatraju jedinstveno u smislu članka 318 stavak 2 Zakona o parničnom postupku. Prema članku 317 Zakona o parničnom postupku, ukoliko se radi o budućem zahtjevu, vrijednost se određuje zbirom budućih davanja za najviše pet godina, zbog čega zahtjev tužitelja za isplatu buduće rente po 229,61 KM za pet godina iznosi 13.776,60 KM. Stoga ukupno odbijeni (pobijani) dio zahtjeva tužitelja iznosi 21.028,36 KM + 13.776,60 KM = 34.804,96 KM, iz čega slijedi da je revizija po imovinskom kriteriju iz članka 237 stavak 2 Zakona o parničnom postupku dopuštena.
Predmet spora u ovoj pravnoj stvari jeste obvezivanje tuženog na isplatu naknade za tuđu njegu i pomoć i dospjele i buduće izgubljene zarade (rente). Temelj odgovornosti tuženog proizilazi iz police, odnosno ugovora o osiguranju, koji je tuženi zaključio sa odvjetnikom Srđanom Petrićem, a koji odvjetnik je propustio blagovremeno podnijeti tužbu u ime tužitelja za naknadu štete nastale za tužitelja u prometnoj nezgodi. Šteta koja je nastupila za tužitelja primarno potiče iz prometne nezgode, dok tuženi odgovara za radnju/propust odvjetnika na blagovremeno podnošenje tužbe (tužba odbijena zbog zastare), čiji rad osigurava tuženi.
Prilikom odlučivanja po izjavljenoj reviziji ovaj sud je imao u vidu činjenično stanje utvrđeno od strane prvostupanjskog suda, preuzeto i potvrđeno kao potpuno i pravilno utvrđeno od strane drugostupanjskog suda, koje se u bitnom ogleda u sljedećem:
- tužitelj je za zastupanje u postupku naknade štete, odnosno, isplate rente na ime izgubljene zarade i tuđe njege i pomoći, ovlastio Srđana Petrića, odvjetnika iz Zenice, koji je u predmetnom razdoblju bio osiguranik tuženog, temeljem polica za osiguranje odgovornosti odvjetnika, broj: ..., a koja činjenice među parničnim strankama nisu sporne;
- odvjetnik Srđan Petrić tužbu radi naknade štete u ime tužitelja je podnio 19.04.2017. godine, dok se štetni događaj, na kojem se temelji potraživanje tužitelja, desio 02.09.2012. godine, zbog čega je taj postupak, koji je kod Općinskog suda u Zenici vođen pod brojem: 43 0 P 146212 17 P, pravomoćno okončan na način da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen zbog zastare;
- odredbom članka 14 stavak 1 Uvjeta za osiguranje od odgovornosti odvjetnika tuženog, na temelju kojih su zaključene navedene police osiguranja, propisano je da je predmet osiguranja, u smislu Uvjeta, zakonska odgovornost odvjetnika za štetu koju prouzrokuje trećim osobama, obavljanjem poslova odvjetništva; stavkom 2 tog članka, između ostalog, je regulirano da je osiguranjem obuhvaćena i odgovornost odvjetničkih pripravnika;
- odvjetnik koji je u postupku broj 43 0 P 146212 17 P zastupao tužitelja, a koji je nesporno bio osiguran kod tuženog, u obavljanju svoje djelatnosti napravio je propust koji se ogleda u tome da nije na vrijeme podnio tužbu za naknadu štete, zbog čega je tužbeni zahtjev u tom predmetu odbijen, iz čega proizilazi da je nastupio osigurani slučaj obuhvaćen policama osiguranja zaključenim između tuženog i odvjetnika Srđana Petrića, što tužitelja, kao oštećenog, aktivno legitimira u ovoj pravnoj stvari da od tuženog, kao pasivno legitimiranog, potražuje štetu koju je pretrpio uslijed propusta osiguranika tuženog;
- kada je u pitanju naknada tuđe njege i pomoći koju tužitelj potražuje, pitanje njegove radne sposobnosti nije od značaja; u tom dijelu tužitelj je izveo dokaz kojim dokazuje osnovanost tog dijela tužbenog zahtjeva, jer iz Nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, dr. Tarika Kapidžića od 13.09.2018. godine i Dopune vještačenja od 30.10.2018. godine, proizilazi da je tužitelju potrebna tuđa njega i pomoć u smislu obavljanja svakodnevnih aktivnosti (oblačenje, kupanje itd.) i to od nestručne osobe jedan do dva sata dnevno od momenta izlaska iz bolnice po predmetnoj povredi, pa nadalje i to trajno; na okolnost visine ovog dijela tužbenog zahtjeva, tužitelj je izveo dokaz vještačenjem po vještaku ekonomske struke, temeljem kojeg je ova visina i utvrđena, uzimajući u obzir da su parnične stranke učinile nespornim da tužitelju naknada na ime tuđe njege i pomoći u visini od 78,00 KM mjesečno, a koja visina je obračunata kao 60 % najniže plaće u Federaciji BiH, jer je među strankama nesporno da je tužitelj nastanku nesreće doprinio sa 40 %, pripada od 26.03.2013. godine;
- tužitelj je, pored činjenice da je njegov punomoćnik u postupku broj 43 0 P 146212 17 P napravio propust koji predstavlja osigurani slučaj u smislu odredbe članka 18, u vezi sa člankom 15 stavak 2 Uvjeta za osiguranje od odgovornosti odvjetnika tuženog, što je tužitelj dokazao, morao dokazati i da bi u postupku broj 43 0 P 146212 17 P uspio da nije bilo takvog propusta njegovog punomoćnika; točnije, za tužbeni zahtjev za dosuđivanje izgubljene dobiti (rente), tužitelj je bio dužan dokazati da li je i u kojoj mjeri nesposoban za rad, dok na te okolnosti tužitelj nije izvodio dokaze; točnije, iz dokaza izvedenih u ovoj pravnoj stvari: Uputnice Komisiji za ocjenu radne sposobnosti za privremenu spriječenost za rad preko 42 dana od 27.03.2018. godine, Uputnice Komisiji za ocjenu radne sposobnosti za privremenu spriječenost za rad preko 42 dana od 27.08.2018. godine, te Akta JU Zavod za medicinu rada i sportistu medicinu ZDK od 09.03.2021. godine, sa prilozima, proizilazi upravo suprotno, tj. da je tužitelj sposoban za rad sa 01.09.2018. godine.
Odredbom članka 195 stavak 2 Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; “Službeni list RBiH”, br. 2/92, 13/93 i 13/94), propisano je da ako povrijeđeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.
Tužitelj u reviziji ne navodi u čemu se ogleda pogrešna primjena materijalnog prava, niti ovaj sud po službenoj dužnosti nalazi da je pobijana presuda donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava.
U ovoj pravnoj stvari sudske odluke su donesene primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 7 stavak 1, članak 123 stavak 1, odnosno članka 126 Zakona o parničnom postupku. Tužitelj, koji je tužbom ustvrdio da mu je tuženi dužan platiti zaradu, kako izgubljenu, tako i ubuduće (rentu), jer je uslijed štetnog događaja, za koji tuženi sukundarno odgovora, ostao nesposoban za rad (invalidnost), imao je u postupku dokazati tu svoju tvrdnju. Kako tužitelj nije dokazao tvrdnje na kojima temelji svoj zahtjev, tuženi se oslobađa (Actore non probante, reus absolvitur). Iz navedenog činjeničnog stanja prema utvrđenju prvostupanjskog suda, koje kao pravilno i potpuno preuzima i drugostupanjski sud, tužitelj nije dokazao da je nesposoban za rad (invalidnost). Točnije, iz dokaza: Uputnice Komisiji za ocjenu radne sposobnosti za privremenu spriječenost za rad preko 42 dana od 27.03.2018. godine, Uputnice Komisiji za ocjenu radne sposobnosti za privremenu spriječenost za rad preko 42 dana od 27.08.2018. godine, te Akta JU Zavod za medicinu rada i sportistu medicinu ZDK od 09.03.2021. godine, sa prilozima, proizilazi upravo suprotno, tj. da je tužitelj sposoban za rad sa 01.09.2018. godine. Činjenice temeljem kojih je utvrđena potreba tužitelja za tuđu njegu i pomoć ne predstavlja činjenični supstrat dovoljan za utvrđivanje nesposobnosti (invalidnosti), odnosno stupnja nesposobnosti (invalidnosti) tužitelja, temeljem kojeg je moguće utvrditi osnov i odrediti visinu obveze koju tužitelj traži od tuženog, kako se neosnovano u reviziji poziva tužitelj. Da li su kod tužitelja nastupile posljedice štetnog događaja koje se manifestiraju na način da je tužitelj nesposoban za rad, odnosno da li je kod tužitelja nastupila invalidnost ili nije, te ako jeste, u kojoj mjeri i za koje poslove, sve to u vezi sa tužbenim zahtjevom za isplatu izgubljene zarade i buduće rante, kao i da li je tužitelj poduzeo potrebne korake u cilju ublažavanja posljedica, kao i ostale potrebne činjenice za udovoljavanje tužbenom zahtjevu ostale su nerasvjetljene u ovoj pravnoj stvari propustom tužitelja, kako je pravilno zaključio prvostupanjski, a pobijanom presudom potvrdio drugostupanjski sud.
Prema članku 217 stavak 2 Zakona o parničnom postupku drugostupanjski sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno utvrditi nove činjenice ili provesti nove dokaze. U ovoj pravnoj stvari drugostupanjski sud nije ocijenio da je potrebno provesti raspravu pred tim sudom, obzirom da je činjenično stanje prema mišljenju tog suda od strane prvostupanjskog suda pravilno i potpuno utvrđeno, za što je pobijanom presudom dato obrazloženje. Stoga je pozivanje tužitelja u reviziji na obvezu zakazivanja rasprave i utvrđivanja činjeničnog stanja neposredno od strane drugostupanjskog suda u ovoj pravnoj stvari također neosnovano. Propust tužitelja da predloži i izvede dokaze radi potkrjepljivanja tužbenih navoda ne može se nadoknaditi zahtjevom za održavanje ročišta pred drugostupanjskim sudom.
Ostali revizioni navodi tužitelja odnose se na nepotpuno ili pogrešno utvrđeno činjenično stanje, u vezi sa prethodno navedenim po pitanju provođenja novih dokaza, a koje se, prema članku 240 stavak 2 Zakona o parničnom postupku, ne može pobijati u revizionom postupku. U reviziji se, mimo prethodno elaboriranog, ne navodi da je u vezi činjeničnog utvrđenja učinjena neka bitna povreda odredaba parničnog postupka, već se samo ponavlja da je i iz provedenih dokaza jasno da tužitelj ne može obavljati svoje primarno zanimanje konobara, zbog čega da mu je neosnovano uskraćeno pravo na isplatu rente.
Odluku o troškovima postupka sudovi su donijeli sukladno odredbi članka 386 stavak 2 Zakona o parničnom postupku.
Prema navedenom, ne stoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlog na koji sud pazi po službenoj dužnosti, pa je sud reviziju odbio, temeljem odredbe članka 248 Zakona o parničnom postupku.
Obzirom da nije uspio sa revizijom, zahtjev tužitelja za naknadu troškova za sastav revizije po odvjetniku odbijen je primjenom članka 397 stavak 1, a u vezi s člankom 386 stavak 1 Zakona o parničnom postupku.
Predsjednica vijeća
Amira Sadović, s.r.